Zbog straha sam izgubila neke drage ljude, a i predugo se zadržala sam nekim krivim.
Zbog straha nisam išla na maturalac u srednjoj.
Zbog straha nisam bila u headbangers pitu na svojem prvom koncertu od Maidena (ok, i lova je tu malo igrala ulogu, ali strah je bilo jači 🙂
Zbog straha nisam ni probala upisati svoj faks iz snova.
Koji su tvoji?
Što je zapravo strah?
Strah je jedna od osnovnih emocija koju osjećamo kad mislim da se nalazimo u opasnosti. Zašto „kad mislimo“? Jer ono što mislimo, nije nužno uvijek točno. Strah se javlja kada razmišljamo o izlasku van naše zone komfora. Da se razumijemo, nije strah uvijek loš, kako ga se predstavlja. Ako se nalazimo u šumi i vidimo gladni čopor vukova, naravno da će nas obuzeti strah i aktivirati naš simpatički živčani sustav koji će nam dati snagu da pobjegnemo. To je prirodna reakcija i itekako nam je potrebna u ovom životu. Strahove kroz život razvijamo kao odgovor na neku traumu koju nismo u potpunosti izliječili. Ako smo konstantno u nekom strahu, naše tijelo je napeto i ne može se opustiti, što kasnije može izazvati razne potreškoće i bolesti.
Vratimo se zoni komfora. Strah u životu nam predstavlja problem kada nas ograničava, kad nas ne pušta izvan te zone komfora. Sputava nas da živimo svoj puni potencijal.
Moj put rješavanja strahova
Nisam imala pojma što je zapravo strah, ni koliko me koči. Znala sam što propuštam i zašto ali nisam znala da će godine takvog ponašanja u meni izazvati cijeli spektar drugih emocija. Te emocije, umjesto da se utišaju s vremenom, sve su glasnije, preoblikuju se i izlaze van točno onako kako ne želim. Mijenjaju te, pretvaraju te u ogorčenu, ljubomornu osobu koja zadovoljstvo traži u krivim stvarima. Bilo to prejedanje, alkohol, droga, cigarete ili kakva druga ovisnost koje se ne možeš riješiti.
I tad, desila se yoga. I nisam imala pojma koliko će utjecati na moj život i promijeniti ga.
Odlazila sam redovno 2 puta tjedno na satove naše drage prve učiteljice Goge. Isprva nisam primjećivala psihičke dobrobiti, samo fizičke. Prva psihička dobrobit koju sam skužila nakon par mjeseci redovne prakse bilo je jačanje samopouzdanja.
Kroz godine prakse, svakakve promjene su se događale ali se najveća desila kad sam prije 6 godina upisala Yoga Teacher Training. Ogroman izlazak iz zone komfora, konstantan rad na sebi, rješavanje trauma, upoznavanje same sebe, vraćanje na neke tvorničke postavke… Tuga, sreća, ljutnja, zadovoljstvo… – cijeli spektar nekih zaboravljenih emocija koji se konstantno isprepliće.
Nakon TT-a, bila sam na prvoj radionici crtanja mandala kod naše drage učiteljice Sandre. Nisam nikad slikala na platnu, ali sam od malena obožavala crtati. U to vrijeme sam se već dobrano suočila sa svojim strahovima, bilo od javnog govora pred drugima (sa ovim se još uvijek borim, ali one step at a time :), dolasci na nepoznati teren bez poznatih ljudi (ajme, ovo kao introvertu pojede tolikooo energije), pa kojekakvi iracionalni strahovi – od onih nekih malih, do onih većih. Polako su se s vremenom istapali kako sam koračala van zone komfora.
Nakon te radionice, nisam stala crtati i slikati mandale. Taj osjećaj povratka ljubavi prema crtanju iz djetinjstva je neopisiv. Mandale su me uvele u neki novi svijet, gdje se osjećam hrabrije i slobodnije. Svaka objava svog rada na društvenim mrežama je izlazak iz zone komfora i mala pobjeda nad strahom. Uvijek se nađe neki novi, ili se ponovo vrati stari – strah od kritike, strah da neće biti dovoljno, strah od odbacivanja… You name it, I probably felt it 😀
Ali kad pronađeš svoju svrhu, jača je od straha. Pogurneš se još malo dalje da vidiš dokle možeš ići.
Strah nas ograničava, sputava i ne dopušta da živimo svoj puni potencijal. Zbog straha živimo u ljušturi, skrivajući se od svoje prave prirode. Strah je uvijek prisutan, na nama je da ga prepoznamo, prihvatimo i probudimo buntovnika u sebi i kažemo mu – ne, nećeš! Baš idem! Baš hoću!
Yoga možda nije tvoj put, moj svakako je. Mandale možda nisu tvoj put, moj jesu. Postoji toliko načina da se suočiš sa strahom i radiš na njemu – da se oslobodiš. Samo moraš izabrati neki put i krenuti njime. Ovo nije put koji ima cilj, niti će se ikad završiti. To je put kojim učiš nalaziti i primjenjivati alate koji odgovaraju tebi, da zapravo živiš svoj život.
Ovo i ja sama tek učim, a proces je istovremenom zastrašujući (paradoksalno, jel?) te ispunjen zadovoljstvom i srećom.
Ako ipak želiš početi crtati mandale, ili krenuti na jogu – javim mi se 🙂 Osim grupnih radionica, radim i individualno sa svima koji žele isprobati mandala meditaciju ili naučiti te famozne asane i pranayame o kojima svi pričaju.
Potreban je jedan korak da bi krenuli na put. Odvaži se! Vrijedno je tog iskustva 🙂
Odgovori